O MRŽNJI BEZ MRŽNJE
/Zapisano 2004. godine kao jedan od odgovora na pokušaj gašenja Mostarskog teatra mladih/
Krivi smo jer smo predstavom govorili protiv rata. Smrt
je bila previše blizu. Shvatio sam da je i njima gledanje trebalo, kao i nama „igranje”.
Bio je to naš egzil, naša terapija, naš otok nade.
Bilo je proljeće 1992. godine. Mostar miriše beharom i
barutom. Mi iz Mostarskog teatra mladih, zaneseni uspjehom naših predstava „Galeb” po Čehovu i „Hamleta”, ignorišemo stvarnost i u
samoizolaciji istražujemo mogućnost Aristofanove „Lisistrate.” Dobro nam ide. Zadovoljni
smo. Uživamo, uvjereni da će i naša publika uživati. Prva generalna proba. Tu
je i publika. Strašna eksplozija potresa grad. Počinje razaranje, prve žrtve,
strah…
Rat.
U haosu koji počinje, otimaju nam opremu, zgradu,
kompletnu imovinu. Ostajemo bez svega što smo stvarali osamnaest godina.
Krivi smo, jer smo i predstavom govorili protiv rata.
Krivi smo, jer se nismo razvrstali po imenu i porijeklu.
Krivi smo, jer smo mjesece, dok su se drugi spremali za
rat ili za bijeg, proveli radeći svoj posao i čvrsto vjerujući da radimo jedino
ispravnu stvar.
Dio nas ostaje zapitan šta raditi. Sve što smo godinama
stvarali, nestalo je. Nemamo više ni jedne predstave. Prolaze dani u kojima
pokušavamo sebi dati odgovore i donijeti neku odluku. Jedina moguća odluka bila
je da treba raditi i tako prkositi svima koji žele zaustaviti život u gradu.
Okupljamo se i počinjemo probe. Pravimo se kao da se
ništa nije dogodilo. Pokušavamo raditi normalno, ali ne ide. Eksplozije
prekidaju muziku. Smrt je previše blizu. Tražimo odgovore na pitanja koja niko
ne izgovara, a sviju nas izjedaju.
Zapravo, pitamo se:
Šta mi ovdje radimo?
Ima li ovo smisla?
Za koga mi, uopšte, hoćemo da radimo?
Onda sam predložio da razgovaramo o situaciji u kojoj se
nalazimo.
Svijet se
srušio
Zajednički imenitelj svih iskaza mogao bi se izreći
jednom kratkom rečenicom, koju su svi na razne načine izgovorili – moj svijet
se srušio.
Predložio sam da radimo improvizacije, etide i razne
druge glumačke vježbe, u kojima ćemo tražiti pojedinačne uzroke rušenja naših
svjetova. I počeli smo. Nije išlo lako. Kao ključan problem se pokazala
iskrenost. Po prvi put, moji glumci imali su neke tajne koje nisu željeli
izbaciti iz sebe, a ja sam bio uvjeren da se baš u tim tajnama kriju pravi i
jedini odgovori za kojima smo tragali. Bio sam uporan i vodio proces ka
potpunom otvaranju privatnosti. Ulazili smo u područje psiho drame o kojoj sam
znao dosta, ali je nisam prakticirao.
Bojao sam se i stalno pitao dokle smijem ići?!!
Svijest da uvijek mogu prekinuti ako bude opasno, ali i
znatiželja da otkrijem kuda nas vode uzroci rušenja naših svjetova, vukla me je
naprijed.
S vremenom, ispred sebe sam gledao i slušao bolne priče
mladih ljudi.
Nije to bio više teatar.
Bio je to život, do boli tačan i surov, bila je to naša
stvarnost. Moji glumci igrali su, ili bolje reći, ponovo živjeli dijelove
svojih života.
Jedino mjesto, gdje smo mogli probati, bila je oštećena
dvorana bivšeg Doma Armije. Sada je tu bila jedinica Armije RBiH koja nam je,
zahvaljujući poznanstvu, dozvolila da probamo. Povremeno su dolazili da gledaju
šta to mi radimo. Nije nam odgovaralo da nas gledaju, ali nismo ih mogli
spriječiti. Oni su u tome uživali.
Tako je počelo. Ti voajeri–vojnici, od kojih su većina
bila naši raniji poznanici, pa i prijatelji, postali su, zapravo, naša publika,
iako to nismo željeli. Nagovorili su nas da naše improvizacije izvedemo za njih
i njihove prijatelje.
I izveli smo.
Jednom, dva puta, tri puta, dvadeset puta…
Svaki put, bio je to život. Svaki put je boljelo, ali
radili smo. To smo željeli. Probali smo svaki dan, sve duže i duže. Bio je to
naš egzil, naša terapija, bio je to naš otok nade… Išli smo sve dublje,
otvorenije, bolnije, otvarali smo i najskrivenije tajne, dijelili zajedno
strahove, boli, suze…
Bio je to
život
To što smo pokazivali, ljudi koji su gledali smatrali su
predstavom. Istina, imalo je to formu predstave, iz dana u dan sve više, ali mi
smo znali da to, ustvari, nije predstava. Bio je to naš život, ali i njihov,
zato su i dolazili više puta. Gledali su to kao da gledaju stare video zapise,
snimljene negdje na moru, izletu, rođendanu…
Shvatio sam da je i njima slušanje i gledanje trebalo,
kao i nama „igranje.”
Shvatio sam da nam je svima bilo jako važno suočenje s
vlastitom prošlošću i njeno osvješćenje, jer brojna suočenja nisu osvijestila
sve uzroke rušenja naših svjetova.
Kada se to desilo, a desilo se, nestalo je bola na sceni.
Prestao je to biti život. Desio se teatar.
Tada smo počeli igrati predstavu. Igramo je i danas. To
je kolo smrti, kolo bola, to je „Pax Bosniensis”, to je predstava nastala na
našem doživljenom iskustvu, ali istovremeno i predstava koja stiže do srca
svakog gledaoca, bez obzira na godine, bez obzira na nacionalnost i zemlju iz
koje dolazi, to je predstava koja je uspjela da progovori univerzalnim jezikom,
koji svako razumije i koji svako prihvata kao svoj.
Zašto?
Kako je to moguće?
Moguće je jer predstava i mladi ljudi u njoj govore o
mržnji bez mržnje, govore o ljubavi i stradanju, istovremeno pružajući ruke ka
drugima, s jasnom porukom izgradnje porušenih mostova.
Primjedbe
Objavi komentar