KAKO DO SVENARODNOG ANTIFAŠISTIČKOG FRONTA?

/Izlaganje sa Međunarodne konferencije "Fašizam i antifašizam danas u Evropi", Zagreb 2019. godine/

Ja ću moje izlaganje početi na, možda, jedan neuobičajen način, ali mi se čini vrlo slikovit i ilustrativan za temu kojom se bavimo na našem skupu. Naime, juče kada sam krenuo iz Mostara, grada u kojem živim, autom sam prošao ulicama Mile Budaka, Jure Francetića, Lokića i Vorkovića, te tabornika Zelenike, zatim sam u Sarajevu prošao pored škole Mustafe Busuladžića i nadomak Trga Draže Mihailovića. Mislim da nije potrebno pojašnjavati po kome su ove ulice, škole i trgovi dobili ime. Mislim da ne treba ni objašnjavati šta to znači za formiranje ukupne društvene slike u tim lokalnim zajednicama. Ali nije to usamljen primjer. U skoro svim našim gradovima, ali i državama, da se ne lažemo, ima ovakvih primjera.

Šta hoću reći?

Hoću reći da mi živimo fašističko okruženje i brojne pojave neofašističkog djelovanja na koje su se naša društva navikla i ne reagiraju na to. Ako su to okolnosti u kojima mi djelujemo, a jesu, onda je na nama ogromna odgovornost, ali i zadatak da iznađemo načine za promjenu djelovanja i prelazak u mnogo proaktivniji, ja bih rekao "borbeni" antifašizam. Oni, neofašisti, mnogo su glasniji od nas, uistinu mnogo su bolje organizirani od nas, pa se stiče dojam da ih je mnogo više nego nas. Oni su borbeniji, često agresivni, a i u velikom broju slučajeva podržani, otvoreno ili indirektno, od predstavnika vlasti ili u nekim slučajevima i vlasti pod okriljem prava na slobodu organiziranja i različitog mišljenja.

U prilog ovome dozvolite mi da iznesem jedno objašnjenje pojma fašizam. Naime, istražujući na googlu zapazio sam da sve Vikipedije kad ukucate riječ fašizam imaju veliki broj objašnjenja, ali ono u čemu se sve slažu i što sve stavljaju na prvo mjesto je slijedeće objašnjenje pojma fašizam, citiram: "Fašizam je oblik radikalnog autoritarnog nacionalizma". Ako to jeste tako, a jeste, kao što jeste i istina da u velikom broju naših država imamo na vlasti stranke koje su i autorativne, i radikalne i nacionalističke, onda mi, antifašisti nemamo pravo na reduciranje istine, a reduciranje istine je svako nazivanje takvih stranaka i takvih režima nacionalističkim. Krajnje je vrijeme da te stranke i takve režime, analogno ranijem tumačenju fašizma nazovemo pravim imenom, a to je fašističke stranke i fašistički režimi. Kad to učinimo i naša borba će biti jasnija, određenija i od društava u kojima živimo konkretnije prepoznata. A kad se to desi prostor za reafirmaciju antifašističke misli biće otvoreniji. U tom kontekstu ja mislim da se naša udruženja i naši savezi moraju osloboditi nekih naslijeđenih praksi. Naša udruženja i naši savezi nisu komemorativna udruženja i savezi, kao što nisu ni antifašističke turističke agencije, a po brojnim aktivnostima stiče se upravo takav dojam, jer se  prečesto upravo tako ponašamo. Naravno, pri tome ne mislim da trebamo odustati od obilježavanja značajnih datuma, događaja i ličnosti iz bogate nam antifašističke prošlosti, nego da sva ta obilježavanja trebaju i moraju biti u funkciji budućnosti. Mi, kada obilježavamo, primjera radi godišnjicu bitke na Sutjesci, nismo tamo samo zbog 1943. godine, kada se bitka desila, nego zbog 2043. godine, tamo smo da se, sjećajući se slavne prošlosti, nadahnemo za budućnost i to nadahnuće prenesemo na mlađe generacije. Ako oni, mladi, tamo ne osjete, ne prepoznaju ono o čemu govorimo neće ih ni biti sa nama. Mi, ovakvi, kakvi smo najčešće danas, njima smo dosadni, zamorni i neinteresantni. Moramo mijenjati narative, metode, tehnike, principe djelovanja, ako hoćemo da mladi aktivno uđu u antifašistički pokret. Bez njihovog ulaska nema stvaranja jedinstvenog svenarodnog fronta antifašista naspram neofašizma koji svakim danom uzima sve više zamaha. Da budem slikovitiji, mi smo u analognom sistemu, a mladi u digitalnom. To je nekompatibilno i zato stvari pod hitno moramo mijenjati. Rekao bih posljednji je čas.

Kako?

Pitajmo njih, učimo od protivnika, ustupajmo im mnogo više prostora za djelovanje, pa čak i onda kada ih do kraja ne razumijemo. Pa u tome i jeste problem što se međusobno, često ne razumijemo. Zato učimo jedni od drugih, prestanimo biti nepogrešivi učitelji, a tad će se, zasigurno, stvari mijenjati i naša udruženja i savezi otvoriti šire prema mladima. Mi smo u Mostaru, primjera radi, prije tri godine pokrenuli Festival antifašističkog filma, prvenstveno okrenut mladoj publici. Ne prikazujemo mi tu stare partizanske filmove, neke da, nego prikazujemo nove, moderne, dobre filmove koji tematiziraju na različite načine sve moguće oblike neofašizma. Dakle, mamac je dobar film, a poslije filma vodimo razgovore o filmu, a kroz razgovor osvjestimo filmom problematizirani oblik neofašizma. Sa projekcijama idemo i u škole,  jer im besplatno nudimo dobre filmove. U tim okolnostima prihvataju, a ono poslije filma naš je cilj. I daje rezultate. Proces je dug, ali vrijedi.

Drugi primjer. Godinama je naš Savez izdavao novine "Glas antifašista" koji se dostavljao udruženjima i uglavnom su ga čitali naši članovi i simpatizeri. I pored najbolje namjere i dobre uređivačke politike sve je to ostajalo u zatvorenom krugu i zapravo se pretvorilo u bilten Saveza. Onda je nestalo novca i list je prestao izlaziti. To traje nekoliko godina. Danas se lista sjećaju i o njemu govore kao potrebi najstariji naši članovi. Ostali i ne znaju da je takvo što postojalo. Ovo navodim kao primjer jer i nas čeka takva sudbina ako nešto u svom djelovanju ne promijenimo, ako ne ostvarimo snažniji društveni uticaj na procese u našim državama. Što se tiče našeg lista, on će vrlo skoro oživjeti, ali ne kao printani medij, nego kao portal "Glas antifašista". Dominantno će ga uređivati mladi ljudi, oni su ga i dizajnirali. Želimo da taj portal bude dnevno aktuelan i da iz filozofije antifašizma komentariše i reagira na sve društvene tokove u našoj zemlji. Ako uspijemo jasnim stavovima, britkim komentarima, vizijama budućnosti doći do građana onda će i ideja antifašizma doći do građana.

Ovo je posebno važno zbog činjenice koja ukazuje da je antifašizam praktično izbačen iz školskog sistema i nastavnih programa. Brojne generacije su odškolovane u posljednjih tridesetak godina a da ne znaju ništa o antifašističkom pokretu na prostoru ex Jugoslavije, a onda to stvara vakum u kojem je moguće institucionalno i neinstitucionalno praviti reviziju prošlosti. Tom revizijom potomci poraženih 1945. godine, a koji su danas uglavnom u vlasti, pobjednike, dakle antifašiste, proglašavaju zločincima, te tim falcifikatima prošlosti odgajaju nove generacije. Mi se sa tim činjenicama moramo suočiti i preći u ofanzivu borbe za istinu.

Jedina šansa na pobjedu u toj borbi je u našem jedinstvu, oslanjanju jednih na druge, svakodnevnim reagiranjem na sve društvene tokove, ali promjenom promišljanja o antifašizmu danas. Ne možemo se zadovoljiti polaganjem cvijeća, mahanjem zastavama, često onim koje su već daleka prošlost, partizanskim pjesmama i grahom na kraju. To je već postao antifašistički folklor. Neka ga, nije problem, ali nama treba snažna zajednička platforma koja će na ideji antifašizma okupiti najširi front građana i tako postati snažna brana protiv svih nasrtaja neofašista, ma kako se oni zvali. Ako u tome uspijemo, posebno mi na prostoru ex Jugoslavije, uvjeren sam da ćemo značajno doprinijeti sučeljavanju sa prošlošću, pomirenju svih naroda na ovim prostorima, istovremeno eliminirajući strah od drugih  kao sredstva vladanja tim istim narodima.

Ukratko, preuzmimo ideju zajedničkog djelovanja od najboljih kćeri i sinova naših naroda, od antifašista čije ideje i djela baštinimo, i uvjeren sam da nam predstoje bolja vremena.

Smrt fašizmu!