BITI ČOVJEK NIJE HRABROST

 

        U gradu u kojem je sve, ili hrvatsko ili bošnjačko, te ponešto srpsko, čini mi se jako važnim da ima nešto što je i imenom mostarsko, dakle gradsko, dakle građansko.

       Znam da mi u Mostarskom teatru mladih nismo bili vidoviti prije 45 godina, niti smo te daleke godine o ovim stvarima razmišljali, ali danas sam ponosan na tu mladalačku tvrdoglavost na kojoj smo godinama istrajavali, te učili one koji su kasnije dolazili da je to jako važno.

       Ovdje odmah moram istaći da smo i tu našu odluku da se zovemo teatar, a ne pozorište ili kazalište, također svojevremeno morali braniti. Danas je to odrednica koja nije samo jezička ili estetska. Zbog nje smo minulih godina incidentna pojava, jer ona znači da nikome ne pripadamo.

        Pripadati Gradu, znači ne pripadati nikome, jer Grad u tom kapacitetu ne postoji.

        Ovdje se mora pripadati „svom narodu“ da bi se postojalo.

        Zato je važan i naziv jer se iz njega odmah vidi ko jesi i kome pripadaš. To se vidi iz našeg naziva, ali se iz njega, takođe, vidi da mi ne pripadamo tom podijeljenom društvu koje zauzima stav i donosi ocjene i odluke na osnovu naziva pozorište, kazalište, teatar.

        Danas je to snažno sredstvo podjela koje nam je nametnula politika.

        Zato tu odluku da u imenu pored riječi «mostarski» imamo i riječ «teatar», donesenu prije skoro 45 godina danas slavimo i veličamo, jer nam je omogućila distancu od primitivne stvarnosti i dala šansu da drugačije mislimo, radimo i razvijamo našu budućnost.

        U međuvremenu smo odrastali, učili, griješili, rasli i padali, pa opet rasli i tako do danas. Nikad se nismo odrekli te dvije riječi koje su u našim životima puno više od pukih riječi. Bilo je vremena kada je odbrana tih principa značila pitanje života i smrti, pitanje egsistencije, ali i pitanje časti i morala, etike. Odlučili smo se za ovo drugo i pristali na patnju.

        Zato za sebe danas sa ponosom kažemo:

        Mostarski teatar mladih nije samo teatar, ili pozorište, ili kazalište.

        Mostarski teatar mladih je i teatar i pozorište i kazalište.

        Mostarski teatar mladih je prije svega ideja. Ideja snažno distancirana od svih ideologija, nacionalizama i podjela bilo koje vrste.

         Mostarski teatar mladih je projekat novog, otvorenog, aktualnog, istraživačkog bavljenja umjetnošću teatra. To je mjesto stvaralačkog istraživanja na kojem je estetika sveto pravilo, ali joj je ipak pretpostavljena etika. To je profil trećeg teatra u kojem uz profesionalan angažman i rezultat mora u radu postojati i ljubav koju nosi amaterizam.

          Mostarski teatar mladih nije teatar u kojem se radi. U njemu se živi.

          Mostarski teatar mladih okrenut je budućnosti crpeći sva bogatstva što ih nudi prošlost i sadašnjost.

          Mostarski teatar mladih okrenut je Svijetu, da bi učio, ali i da bi poučavao.

          Mostarski teatar mladih je most za budućnost.

          E, na tu činjenicu sam vrlo ponosan i smatram je našim najvećim dometom koji smo ostvarili u minulim vremenima.

          Zašto pišem o eMTeeM – u u trenutku kada želim pisati o našoj posljednjoj predstavi „Uspavanka za Mladenku“'

         Pišem, jer te rečenice o teatru u kojem je nastala pomenuta predstava objašnjavaju najbolje zašto je nju bilo moguće napraviti. Takve predstave i takva djela nastaju u kolektivima koji razumijevaju vrijeme u kojem žive i u kolektivima koji vide budućnost.

         Naime, zločin počinjen septembra 1993. godine u selu Grabovica, tridesetak kilometara sjeverno od Mostara, muči me od saznanja da se desio, dakle od tog septembra 1993. godine. U minulom ratu, sticajem raznih okolnosti rat sam proveo u Mostaru, bio oficir Armije RBiH, obavljao visoke vojne dužnosti i čitavo vrijeme nastojao biti čovjek. Oni koji su učinili zločin u Grabovici nosili su iste uniforme i iste oznake kao i ja, položili istu zakletvu kao i ja. Ipak su ubili 33 nedužna civila. Ubili su dijete od 4 godine. I uglavnom nisu odgovarali za zločin. Ogroman veo šutnje se nadvio nad Grabovicom, koja danas kao nastanjeno mjesto više ne postoji. To me mučilo, a nisam mogao ništa poduzeti. Onda sam mom mladom ansamblu predložio da povodom 25 godina nesankcionisanja zločinaca scenski progovorimo o svemu. Nisu imali ništa protiv, jer su mi vjerovali. Moji mladi glumci nisu ništa znali o Grabovici, neki nisu znali ni gdje se nalazi. Onda smo zajedno počeli istraživati sa dogovorom da konačnu odluku donesemo kasnije. Nisam htio vršiti pritisak. To je morala biti zajednička odluka. I bila je. Željeli su to raditi, željeli su otvoreno i sa punom odgovornošću javno iznijeti sve dostupne nam činjenice.

         Ključno pitanje koje nam je od prijatelja, poznanika, ali i od nepoznatih osoba, postavljano tokom procesa, nakon prvih izvedbi i sve do danas je: Otkud vam toliko hrabrosti da o tome govorite?

        Od prvog postavljenog pitanja mi odgovaramo na isti način: Hrabrost je šutnja o svemu. Kako žive, kako spavaju, kako se vide u ogledalu oni koji sve znaju, a šute?

       Mi smo samo uradili normalnu ljudsku gestu, a biti čovjek nije hrabrost. Ili možda u ovim vremenima uistinu jeste.

        Ta pitanja o hrabrosti još više su nas učvrstila u uvjerenju da radimo pravu stvar, ali su nas i gonila da pokušamo napraviti i umjetnički relevantnu predstavu. Ako to uspijemo, vjerovali smo, puno više ljudi će biti suočeno sa gotovo zaboravljenim zločinom, a to će, bili smo uvjereni, djelovati katarzično na mnoge ljude u Mostaru.

        Slijedeće pitanje ili primjedba odnosilo se na tezu da mi ovakvom predstavom izjednačavamo žrtvu sa agresorom, da smo zaboravili šta su oni nama radili i slično. Pitali su direktno: „Zašto o tome, što niste o Vranici, šta su oni nama radili?”. 

        Moj odgovor je vrlo jednostavan. Mislim da predstavu o Vranici kad se steknu uslovi treba raditi neki autor ili teatar s hrvatskim predznakom. To vodi pomirenju i katarzi u ovoj zemlji.  Kad se svi mi suočimo s prošlošću, kakva god bila, počećemo graditi budućnost. 

        Znali smo da će biti takvih primjedbi, pitanja i prijetnji. Nisu nas pokolebali. Tek usput smo znali prokomentarisati da upravo zbog takvih pitanja i konstatacija 23 godine poslije rata mi još govorimo i živimo prošlost, te da je vrijeme da svako od nas „pomete ispred svojih vrata“, kako kaže narodna izreka, kako bi nam zajedničko dvorište bilo čisto. Tek tad imaćemo šansu okrenuti se budućnosti. Moji mladi glumci to su dobro razumjeli i branili i brane cijelim svojim bićem.

Predstavu žele odigrati širom Bosne i Hercegovine, žele doći do što više ljudi i potaknuti ih na razmišljanje, sugerisati im izvedbom da se zamisle nad uvriježenim mišljenjem da naši nisu pravili zločine, ma koji bili naši.

        Mislim da je mnogo moralnije i poštenije govoriti u ovakvim okolnostima i ovakvoj državi o zlu koje su počinili neki pripadnici naroda kojem i sam pripadam, počinili pripadnici Armije kojoj sam i ja pripadao, jer oni su to činili i u moje ime, a ja to ne mogu prihvatiti.

Upravo zbog toga projekat je istovremeno izazvao i oduševljenje, ali i čuđenje.

       Grabovica je u našoj predstavi metafora za brojne nevine žrtve, jer cilj nam nije bio napraviti predstavu koja će rekonstruisati događaj. Cilj nam je bio uputiti poruku, koja će se čuti i iskreno razumjeti.

       Nakon prvih izvedbi ohrabreni smo odjekom naših poruka u gledalištu, te još smjelije i odlučnije idemo u susret novim izvedbama.