Sead Đulić

  Pijem prvu jutarnju kafu, uobičajeno, u kafiću „Globus“. Usput čeprkam po telefonu listajući naslove na portalima. Sam sam za stolom, ali to ovdje ništa ne znači. Svi se poznajemo pa uglavnom bez pitanja sjedaš gdje ima slobodna stolica. Nisam ni primjetio kad mi se stari poznanik priključio. Tek kad je progovorio registrovao sam ga za stolom. Umjesto pozdrava klimnuo je glavom i onako bez uvoda upita me, rekao bih vidno iznerviran: Bogati šta ti misliš o ovome Trumpu i njegovim potezima.  Odgovorih mu kratko: Ne mislim ništa i odlutah u mislima u neke, danas, daleke godine, godine koje su srušile moje brojne snove, godine koje su mi otele radost gledanja odrastanja moje djece, godine koje su mi sve materijalno što sam imao uništile, godine koje su mene, zakletog pacifistu, pretvorile u vojnika i oficira. Godine su to koje su mi trajno u srce urezale tugu i trajno ukrale veliki dio ljubavi koju sam nosio u sebi. Ne izgovaram mu svoje misli jer me ne bi shvatio i skoro ...

  Danas sam kasnije izišao iz stana. Tromo, gotovo lijeno. Vukao sam se ulicom. Nemam običaj redovno stati i na usputnom panou za smrtovnice pogledati stanje, ali jutros me neka nevidljiva sila vukla tom panou. Dok pogled luta za oko mi zape jedna smrtovnica sa crvenom ružom. Pogled zastane, čitam ime i prezime, ali nisam siguran. Pogledam fotografiju i prepoznajem ispijeno, umorno lice sa dugom neurednom kosom. Prepoznajem Gorana, mog nešto mlađeg izviđačkog druga kojeg sam i u minulom ratu sretao kao hrabrog borca i čovjeka spremnog na najveće žrtve. Nismo prijateljevali, ali smo se poštovali. Nakon rata nekako sam ga izgubio iz vida, sreli smo se par puta. I onda me nazvao prije odprilike tri mjeseca i zamolio da se vidimo. Tražio je da susret bude što prije i na nekom mirnom mjestu. Osjetio sam da mu je to jako važno. Dogovorili smo susret za sutrašnji dan u rano popodne, kako bismo imali dovoljno vremena. Isčekujući taj susret stalno sam mislio na Gorana, slabo, vrlo slabo...