Sead Đulić

  Čitam sramne izjave nekih ambasadora Bosne i Hercegovine o vlastitoj državi i nisam nimalo iznenađen. Zapravo bio bih iznenađen da su te izjave u duhu njihovog mandata i zastupanja interesa zemlje koju predstavljaju. Naime, način njihovog izbora i diplomatske kompetencije mi za ovakav stav daju pravo. Ali ne želim se ovim tekstom baviti nekompetentnim ljudima u državnoj službi. Nisu jedini. Oni su samo povod za neka druga razmišljanja koju su u direktnoj uzročno posljedničnoj vezi. Sve to me navelo da se danas intenzivno sjećam 11. septembra 2001. godine. Povod nije sam taj dan, nego jedna fotografija, koju sam bio zagubio, snimljena u Njemačkoj nekoliko godina poslije terorističkih napada izvršenih na taj dan. U suštini ni fotografija nije posebno važna, ali me podsjetila na neprijatnosti koje sam doživio na aerodromu u Frankfurtu po slijetanju, a u direktnoj su vezi sa 11. septembrom 2001. godine. Podsjetimo se, „ teroristički napadi 11. septembra 2001.  godine bili su...

Uz obilježavanje godišnjice formiranja Armije RBiH redovno se poveća broj napada na ulogu te iste Armije u Odbrambeno-oslobodilačkom ratu. Krenu nazivi takozvana, redaju se brojni izmišljeni zločini, vrijeđa se komandni kadar i pokušava napraviti potpuna zamjena uloga oružanih sila, koje su napadale, komadale i pokušavale podijeliti Bosnu i Hercegovinu i golorukog naroda koji je braneći sebe, svoje porodice i domovinu, stvarao i stvorio vojsku koja ga je zaštitila i odbranila opstojnost države. U dane tih napada, ali i dane našeg ponosa, sjetio sam se jednog septembarskog dana, u predvečerje, kada sam kroz tunel ušao 1993. godine u opkoljeno Sarajevo. Išao sam na moje prvo referisanje u Upravu za moral Štaba Vrhovne komande. Trebao sam se javiti brigadiru Ivanu Brigiću, načelniku Uprave. Sjećam se da sam išao sa određenom dozom straha, ali i ponosa. Straha jer sve što smo radili radili smo bez bilo kakvih uputstava i po vlastitom osjećanju, ali i ponosan jer imali smo rezultate. Kad sa...