Sead Đulić

Nakon ponovnog ataka na Partizansko spomen groblje u Mostaru počele su političke ekskurzije na ovom Bogdanovićevom remek djelu. Ja to dvostruko vidim. Prvo, lijepo je kad god neko želi pomoći, kako je narod davno rekao poklonjenom konju se ne gleda u zube . Ali, licemjerno je da se sad brojni utrkuju sa inicijativama za pomoć kako bi se Partizansko spomen groblje ponovo obnovilo, kako bi se spasilo, kako bi ne znam šta, a istovremeno hodaju Sarajevom, žive u Sarajevu, gdje su Vraca u sličnoj situaciji. Dakle, tamo gdje su mogli i mogu, gdje utiču na sve životne tokove 25, 30 godina, stanje je vrlo slično. Istina, ne uništava se na ovaj način, ali od zapuštenosti, od prepuštanja zubu vremena Vraca su dovedena u sličnu situaciju. Često je toliko trave, toliko smeća da je pretvoreno u smetljište. Povremenim akcijama i inicijativama taj spomen kompleks se spašava, ali sve je to nedovoljno. U tom smislu utrkivanje sa obećanjima oko Mostara razumijevam kao pribaviljanje nekakvih političkih...

Čitam dnevnu dozu poruka. Evo nekih nasumice prepisanih: -           Znamo gdje stanuješ. Pazi kad ulaziš u haustor. -           Đubre partizansko, mrzitelju Hrvata. -           Što ti do kraja ne prebiše noge. -           Nećeš dugo. -           Naš si. -           Komunjaro fašistička, govno jugoslovensko, itd, itd. Uz ovo ide i doza telefonskih poziva sa urlanjem sličnih poruka. Doda li se tome i značajan broj tekstova na portalima, čijom uređivačkom politikom bi bio vrlo zadovoljan i sam poglavnik, jasno je da je reakcija antifašista na ponovni teroristički čin na Partizansko spomen groblje u Mostaru pogodila u srijedu i vrlo precizno identificirala kreatore zla koje se u Mostaru ponavlja skoro 30 godina...