Sead Đulić

  Davno, jako davno, ušao sam u javni prostor i u njemu uvijek iznosio, bez ustezanja, vlastite stavove. Zbog javno iznesenog mišljenja i djelovanja u skladu sa tim mišljenjem doživljavao sam brojne neugodnosti. Prijetili su mi, fizički me napadali, ostavljali bez posla, pokretali sudske procese, pucali na mene, pokušavali me likvidirati ili na neki drugi način skloniti iz javnog prostora. Nisu uspjeli, preživio sam i opstao. Cijena je bila ogromna, a satisfakcija miran san i uspravan hod kroz život. U desetljećima iza sebe ostalo je na pola puta puno saboraca, neki se umorili, neki promijenili stranu, a neki postali publika koja bodri. Sa mnogima se bilo teško rastati, ali život je takav, svi ne možemo izdržati do kraja.Ti rastanci uvijek su teški, bole, ostavljaju trajne ožiljke.Čovjek nikada na njih nije u potpunosti spreman, bez obzira koliko se pripremao za takve udare ili ih pak očekivao. Posebno je teško kad to dođe od vrlo bliskih saradnika ili prijatelja. Upravo nešto, što...

Bila je to, ako me sjećanje dobro služi, jesen 1967. godine. Dramska sekcija RKUD „Abrašević“ iz Mostara počela je sa pripremama nove predstave sa kojom su željeli učestvovati na Festivalu dramskih sekcija BiH. Valja reći da je pobjednik ovog   festivala dobivao status Amaterskog pozorišta, a to je mnogo značilo, prije svega ulazak u red najboljih dramskih amatera Republike, koji se predstavljaju i takmiče na Festivalu amaterskih pozorišta Bosne i Hercegovine. Meni je to sve u to vrijeme bilo čudno, smiješno i nije me previše zanimalo. Svoje teatarske ambicije zadovoljavao sam u dramskoj sekciji Odreda izviđača „Mithad Haćam“, a u „Abraševiću“ sam bio član folklornog ansambla i to mi je bilo dovoljno. A onda je koreograf na jednoj probi rekao da dramska sekcija sprema predstavu „Zona Zamfirova“ i da reditelj traži da u jednoj sceni predstave nastupimo i mi, i zaigramo neke igre. Tad smo svi u tome vidjeli samo putovanje jer se festivalska predstava trebala igrati u Sarajevu. Otiš...

Kaže juče na svečanosti upriličenoj u povodu 30 godina od formiranja Hrvatskog vijeća obrane u Mostaru, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, slijedeće: „Mi želimo Bosnu i Hercegovinu čitavu, cijelu i u EU. Tek tada ona može postati građanska država, do tada je ona BiH uređena Daytonskim sporazumom. Nastala je na krvi hrvatskih vojnika, ne na razornoj moći američkih raketa. Što se pobogu dogodilo da nas smatrate neprijateljima?“ Ovo obraćanje predsjednika Milanovića u Mostaru podsjetilo me na jedan prastari vic koji glasi: „Uhvatila žena muža u očiglednoj prevari, a on na sve kaže: Je li ti vjeruješ meni ili svojim očima?“ Pita predsjednik Milanović nas koji smo u Mostaru proveli sve ratne godine, a i ove poratne „Što se pobogu dogodilo..?“. Pa gospodine Milanoviću dogodilo se puno toga što si prešutio i kontinuirano prešućuješ glumeći poglavnika ovog vremena. Pošto si zaboravan, podsjetiću te na neke lične razloge, zbog kojih ti ne vjerujem ni kad darove nosiš, a...