"Ubiću" te ako ti se nešto desi
Nakon dvije sedmice konačno sam kući. Svašta bi trebao uraditi, ali mi se neda. Odmaram i budan sanjarim. Lutam u mislima po prostranstvima sjećanja kao da tražim nešto što će mi zaokupiti misli i odagnati zamor koji osjećam u cijelom tijelu. Telefon neprestano zvoni. Najčešće su to pozivi bez kojih bi najrađe progurao ovu nedjelju, ali šta je tu je. Ta učestala zvonjava i isprazni razgovori vratiše me u 1993. godinu i vrijeme kada sam sanjao telefon u nadi da ću čuti neki glas o onima zbog kojih vrijedi živjeti. Naime, Slavica i djeca su od septembra 1992. godine kod prijatelja Vlade u Zagrebu, ali desio se maj 1993. godine i moj strah je rastao iz dana u dan. Preko dva mjeseca o njima nemam nikakav glas. Telefoni ne rade, a putem radio veze ne uspjevam ostvariti kontakt sa Vladom. Veza uvijek bude prekinuta. Ti prekidi i nemogućnost uspostavljanja veze bude sumnju da se nešto desilo, jer do nas stižu svakojake ružne informacije. Odagnavam takve misli od sebe, ali svejedno loše spavam...